Po njemu je nazvana čitava Bačka, koja obuhvaća najveći dio Vojvodine te manje dijelove Madžarske i Hrvatske, a nekad je imao više stanovnika, pogotovo zanatlija, nego Subotica i Sombor zajedno! Eto, to je Bač, danas nikome važan gradić, za koju teško da znaju i u čitavoj Bačkoj, a kamoli šire.

Bač je jedno od mjesta koja bi mogla i trebala biti pravi biseri turizma, kroz koja bi se jedva prolazilo od cjelogodišnje najezde turista, jer ima mnogo toga što drugi nemaju, ali je stvarnost ni nalik tomu. Središte grada koji broji nešto više od 6.000 stanovnika prilično je pusto, a u starom dijelu, gdje se nalaze najznamenitije građevine, jedva poneki prolaznik: parkirati bi se moglo nasred ceste i poprijeko, teško da bi ikome zasmetalo, pogotovo što su ovdje, kao i drugdje u vojvođanskoj ravnici, bicikli „srasli“ za ljude, a ljudi za bicikle.

Na starom, potpuno praznom trgu, uzdiže se barokna katolička crkva svetog Pavla, građena između 1773. i 1780., s tornjem koji je prigodom posljednjeg renoviranja, prije 40 godina, doslovno skraćen za 10 metara, što ne smeta da ipak bude jedan od najviših u Bačkoj. Stotinjak godina nakon gradnje, uz crkvu je dozidana klasicistička zgrada samostana časnih sestara Naše Gospe s lijepim potkrovnim vijencem i neoromaničkim prozorskim ukrasima. Ispred svega toga masivni križ s raspelom i latinskim natpisom iz 1899. godine. Sve zaključano, niko se ne pojavljuje ni nakon što uđem u dvorište pa mi izgleda – iako ostaje upitnik – da unutra nema ni časnih sestara, ni bilo koga drugog. Znam da u crkvi ima nekoliko vrlo vrijednih slika, uz ostale i ona dr. Lajosa (Ludovika, Ljudevita) Haynalda (1816.-1891.), prvo karlsburškog, a potom naslovnog kartaškog biskupa i, naposljetku, kaločkog nadbiskupa te, od 1879. godine, kardinala, inače graditelja ove crkve. Njegov reljefni grb stoji iznad ulaza, a desno od ulaza spomen-ploča s likom Ivana Evetovića (1860.-1923.), dugogodišnjeg bačkog župnika, ali i istaknutog društvenog radnika koji je „dogurao“ do funkcije narodnog zastupnika, i to u dvama parlamentima: prvo u madžarskom, a onda i u onom Kraljevine SHS.

M.J. | Bljesak.info / Katolička crkva na križanju ulica Maršala Tita i JNA

Crkva i samostan nalaze se na križanju ulica Maršala Tita i JNA. Maršal je umro, JNA se raspala u krvi, ali to gradskim ocima očito nije zasmetalo. Teško je, uostalom, naći katoličku crkvu u Vojvodini da ulica u kojoj se nalazi ne nosi neko slično ime, od kralja ovog ili onog, dakako srpskog, preko komunističkog narodnog heroja, pa do Maršala. Slučajno ili ne?! Da ironija bude veća, ako mjesta za ironiju ima, neko je preko nekoliko tabli s Maršalovim imenom zalijepio istobojnu naljepnicu na kojoj stoji „Šešelj predsednik“. Kako se stvari razvijaju, ne bi bilo čudno da se naljepnica pretvori u stvarnost.

Dvjestotinjak metara praznog prostora pa kula nalik onim iz slikovnica s bajkama. Bačani je zovu Šiljak, što je malo grubo ime za prekrasnu četvorokutnu građevinu od cigle s lučnim ulazom, drvenom tavanicom i dvjema gotičkim biforama ispod krova. Gotika usred Vojvodine, i to je moguće! Stanje kule nije baš sjajno: umjesto bočnih prozora rupe, a cigla se ne bi vidjela da je žbuka ostala gdje je nekad bila, dok se sad jedva nazire. Do kule vodi lučni most preko odvojka rječice Mostonge: danas je željezni, a nekad je, bez imalo sumnje, bio pokretni. Uz vodu se i sad naziru zemljani bedemi, samo još treba zamisliti palisade, a sve zajedno je to bio ulaz u ostatke nevjerojatno velike utvrde za ovakvo ravničarsko područje.

Prije nego stupim u utvrdu, prošetat ću Kalvarijom, nekad poznatim katoličkim hodočastilištem, kojim dominira put križa te prilično grandiozan oltar, nekoliko metara odignut od zemlje i išaran gotovo kao da se tu održavala nekakva kolonija loših pisaca glupih grafita. Postaje križnog puta poredane u polukrug, prilično oronule od nebrige, a drže se jedino tri drvena križa nasred platoa: Isus je na svom mjestu, a dvojici razbojnika ni traga. Rešetke na kapelici, vidi se samo još jedan Isus kako tužno leži iza stola koji glumi oltar. S druge strane ograde neka oborašćina po kojoj se dozivaju patke i guske, a pored postaja ograda; naravno da ću zaviriti, pa ostati iznenađen, jer je ograda napravljena kako neko nepažnjom ne bi upao u duboki zidani bunar, nalik srednjovjekovnim cisternama.

Odmah nakon Kalvarije počinje podgrađe sa tridesetak kuća. Na dvjema stoje smrtovnice, a na zabatima mnogih maštoviti arhitektonski ukrasi te imena vlasnika i godina gradnje, nešto što se ne može vidjeti često. Nigdje poštaru nije lakše naći domaćina nego u Starom Baču.

A utvrda... Daleko najveća u Vojvodini kad se govori o srednjovjekovlju, a sigurno bi bila i najljepša da... Ali o tom ću kasnije, sad ne mogu odoliti već trčim tamo-amo kao opčinjen – ne znam kud prije, bezbroj je motiva koji mame, a još svaki ima bezbroj kutova za snimanje pa jadni čovjek nije pametan čak i da je pet minuta prije bio najpametniji na svijetu.

M.J. | Bljesak.info / Utvrda

Vrijeme nastanka 1338. do 1342., ne zna se baš točno, a vrijeme gradnje narednih čak 200 godina! Započeo hrvatsko-ugarski kralj Karlo Robert Anžujski pa umro, a nastavili mnogi drugi, sve do nadbiskupa Petra II. Varadija, istog onog što je dugo gospodario Petrovaradinom pa je s nadbiskupskog trona bačen u zindan jer nije mogao gledati čime se zabavlja aristokracija usred najneposrednije opasnosti od Osmanlija. Varadi je 1501. godine okončao građevinske radove i produbio šančeve oko utvrde napunjene vodom, kako se to tijekom srednjovjekovlja radilo u mnogim drugim tvrdim gradovima. Još ponešto dozidao je njegov nasljednik fra Pál Tomori (Pavao Tomori), zapovjednik Petrovaradina kad su ga Osmanlije napadali, ali je i to bilo uzalud i Bač je 1526. godine, malo nakon znamenite Mohačke bitke, pao pod osmansku vlast. U protivnapadima je uskoro oslobođen, ali je sloboda potrajala samo tri godine, pa su 1529. godine osmanlijske ordije završile posao i krenule dalje ka sjeveru.

Elem, od nekadašnjih pet kula, povezanih dva metra debelim i 12 metara visokim zidovima, ponešto je ostalo, makar je dobar dio stoljećima raznošen i korišten za gradnju kuća. Osmanlije su tu držali samo malu posadu, jer su uskoro krenuli u osvajanje ostatka Ugarske, ali su održavali utvrdu, koja je sada služila kao odmaralište visokih časnika, čim je kolega :) Evlija Čelebija 1665. godine, kada je prošao ovim krajem, uspoređuje sa dvorcem Havernek i kaže da je nalik carskom dvoru. Utvrda nije znatnije stradala ni 1686. godine, kada je Bač oslobođen od Osmanlija, ali itekako jest tijekom Rakoczyjeva ustanka, kada je paljena, rušena, a 1794. godine i minirana. Otad više ni nema vojnu ulogu, pa je mogao nositi ko je što htio.

Unutra zatječem desetak radnika, sakupljaju kamenje što se svakodnevno i svakonoćno obrušava s kula, kupe ga u kante, da posjetiteljima ne zapinje za noge, i istresaju na gomilice uza zidine. Iako kukaju kako za svoj trud mjesečno uprihode svega 120 eura, veseli su i spremni mi objasniti sve što znaju o svakom detalju utvrde.

M.J. | Bljesak.info / Ulaz u Stari Bač

Na jednoj od kružnih kula u slavno doba utvrde stajala je, u ravni sa streljačkim stazama, petostrana gotička kapela sa četiri prozora, isturena vani, ka potencijalnim napadačima. Na jednom od zidova mala izložba raznih vrsta kamena, cigle i ploča od kojih je utvrda sagrađena, a među njima i terakota, u kojoj su, u duhu rane talijanske renesanse, bili izvedeni pojedini ukrasni elementi. Kroz ogromne rupe u utvrdu se stidljivo uvlači okolna priroda, a usred jedne smjestio se toranj crkve svetog Pavla. Streljačkim stazama sada šetaju golubovi, nemajući pojma da se tu nekad pucalo na sve što se miče. Nije mi jasno kako to da je usred gotovo do kraja razrušene utvrde uspjela opstati četvorostrana trokatna donžon kula, koja sačuvanošću znatno odudara od svega ostalog ovdje; predmnijevam da je i ona bila u jadnom stanju pa je nekad u novije vrijeme obnovljena. Unutra je muzej u kojem bi se imalo što vidjeti, ali je, kao i suvenirnica, zaključan. Radnici kažu da bi neko trebao doći „svakog časa“, ali se niko ne pojavljuje ni nakon više od sat i pol, koliko ću se zadržati u krugu utvrde, napravivši – sad pogledah – čak 263 fotografije, više nego igdje ikad otkad radim putopiščiće :-O Eto, takva je bačka utvrda, neodoljiva i oku i objektivu, pa da si imao ko zna kakav plan, pustit ćeš sve i itekako se zadržati, a i poslije svega otići pomalo tužan što ne možeš ostati još koju minutu, sat, dan...

U grad, onaj noviji dio, kasnije ću, sad želim vidjeti i katoličku crkvicu svetog Antuna Pustinjaka. Na internetu je prilično nejasno stavljeno da se nalazi negdje „kod puta ka selu Mladenovu“, 15-tak kilometara od grada, a put prolazi upravo pored utvrde, pa mi je zgodno. Stara je, iz 1526. godine, to je, dakako, i razlog što ću ka Mladenovu. Po opisu, a spominju se fasada s kontraforima i dvije neogotičke trifore, mora biti zanimljiva, a još je i u šumi, izvan naselja. Usput zastajem snimiti ružnu sliku ruševina nekadašnje ekonomije, zarasle u visoku travu, a uskoro stižem nadomak Mladenova: na jednu stranu selo, na drugu – putokaz Karađorđevo! U glavi mi se nešto očito pomiješalo, Karađorđevo ne bi trebalo biti tu, ali se, prije nego sam podigao ručnu, iza kapije pojavljuje čuvar.

- Dobar dan, ja sam taj i taj, nije valjda ovo ovdje „ono“ Karađorđevo, ono, znate...

- Znam, znam, gospodine, ono što ga spominju u novinama; nije, to vam je podaleko odavde, ali se i ovo isto zove.

Ukratko, da, i crkvica se nalazi iza kapije, u šumici zvanoj Guvnište, ali se tamo, ni uopće preko kapije, ne može, riječ je o vojnom objektu, lovištu, ako dobro zapamtih. Slikanja nema, ne crkvice nego ni kapije ni bilo čega tu. Zašto se crkvica navodi kao turističko odredište, uljudni čuvar ne zna, ali nisam, kaže, jedini koji ju je došao tražiti.

M.J. | Bljesak.info / Najstarija ljekarna u Vojvodini

Vraćam se u grad – vojska je za „Razumijem!“, a ne za bilo kakvu raspravu. I opet polazim od točke blizu utvrde, čeznutljivo bacajući poglede iza leđa. Od kućice u kojoj je sjedište lokalnog karate kluba, pored male „izložbe“ nekadašnjeg izvoznog čuda, auta „yugo“, puno prekrasnih, ali propalih fasada, od kojih se na nekim naziru i imena nekadašnjih vlasnika, stižem do turskog kupatila, hamama. Niko točno ne zna kad je sagrađen, ali se zna da je u Baču bilo sjedište jednog kadiluka Segedinskog sandžaka i Bačke nahije sa 70 naselja, a i Evlija Čelebija ga spominje u svom putopisu. Šteta što nije restauriran, što ne bi bilo odviše zahtjevno, s obzirom na to da se još uvijek nazire gdje je stajala voda, gdje se ložila vatra kako bi bila ugrijana, gdje se kupalo, gdje se oblačilo. Glinene cijevi jasno se vide u zidovima, na kojima su vidljivi i orijentalni ukrasni lukovi, a i manji dio kubeta iznad središnje prostorije još je uspravan. Grjehota: umjesto da, kao jedini turski hamam u čitavoj Vojvodini, bude prvorazredna turistička atrakcija, u njemu raste trava i sakuplja se smeće :(

U novom gradskom središtu ništa posebno zanimljivo izuzev kuće porodice Gebauer, u kojoj je još u 19. stoljeću otvorena prva ljekarna u Vojvodini. Fino što je sačuvano originalno pročelje s drvenim portalom, a Gebauera, naravno, odavno nema u Baču. Snimam i šestočlano pseće krdo koje nesmetano trčkara pločnicima i ulicama, zgradu Općine i česmu sa prečišćenom pitkom vodom koje, međutim, u slavinama nema. S jedne strane me gleda grafit koji kaže da je Kosovo Srbija, s druge kavana „Krajina“, a s nekoliko strana kratak i jasan grafit – Šešelj. U jednoj prodavaonici nude zečetinu, druga se reklamira pod sloganom „Šešir nakrivi, bolje se živi“, a na seoskoj slavi u obližnjoj Plavnoj nastupa „Opa opa bend“.

M.J. | Bljesak.info / Pravoslavna crkva svetog Jovana Bogoslova

Na drugom kraju grada, ustvari izvan glavnine naselja, doslovno na ledini, nalazim pravoslavnu crkvu svetog Jovana Bogoslova. Nova je, izgrađena između 1992. i 2007. godine, neoslikana, bez parohijskog doma, mada je jedina u Baču. Siguran sam da će se mnogi začuditi kako to, ali je odgovor jednostavan: jedan razlog je to što su ovdašnji pravoslavci oduvijek su bili upućeni na 15-tak kilometara udaljeni manastir Bođani, a drugi da ih u znatnijem broju na ovom području ima tek posljednjih desetljeća, nakon kolonizacija tisuća Srba iz Like, istočne Hercegovine i drugih pasivnih krajeva u plodnu vojvođansku ravan. Nakon svega, dakako, Srbi predstavljaju znatnu većinu, ima ih više od 70 postotaka, ali je prije stotinjak godina slika bila potpuno drugačija: po tadašnjem popisu u Baču je daleko najviše bilo Nijemaca, 1888, Šokaca, kasnije Hrvata i Bunjevaca, bilo je 1238, Mađara 719, Židova 30, a Srba svega 26. Znamo što se zgodilo s Nijemcima, kojih je danas svega 42, a i sa Židovima, kojih više nema, broj Hrvata pao je na svega 509, a Mađara na 418. Uglavnom, prošlost je prošlost, a sadašnjost takva da je, iako je bođanski manastir tamo gdje je uvijek bio, trebalo graditi i crkvu u gradu. S koje Svetitelj gleda nekud ustranu, s otvorenom knjigom u lijevoj, i pisaljkom u desnoj ruci.

Ne znam kako su Nijemci, Mađari i Hrvati „dijelili“ ovdašnje katoličke crkve, ali se, pored one već spominjane, svetog Pavla, na drugom kraju Bača nalazi još jedna, također samostanska, kojom, kao i samostanom, upravljaju franjevci. E, bački samostan je čitava jedna povijest od koje ću vidjeti tek manji dio. Razlog je to što je u toku obnova i restauracija čitavog kompleksa, pa ću zato vidjeti ponešto dosad neviđeno i za što se do prije nekoliko dana uopće nije znalo!

Kako je to moguće? Sve je moguće u – pazite sad! – najstarijim objektom u Vojvodini koji ima kontinuitet sakralnog, i to tako što su su na južnom kontraforu crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije, koje bio uzidan u zid kule zvonika, otkriven fragment freske umirućeg Isusa i uplakane Gospe iz 14. stoljeća, a potom i itlokritska ikona Radosne Gospe Bačke iz 1684. godine, te Posljednja večera iz 1737. godine, jedna od najvećih u ovom dijelu Europe. Otkrića nisu stala sa slikama: u stražnjem dvorištu otkopani su zidovi radionice za izradu gleđi i još jedne crkve, koju arheolozi, a zatječem ih na radilištu, datiraju u 13. i 14. stoljeće. Na radionicu i crkvu su naišli radnici koji su kopali kanal za nove instalacije, a umjesto njih na scenu su stupili arheolozi. Radove sa 890.000 eura financira Europska unija, a arheološka istraživanja Ministarstvo kulture Srbije.

Foto: M.J. | Bljesak.info / Otkopani ostaci crkve iz 13. i 14. stoljeća

Mi u Bosni se volimo klinčiti našim trima starim samostanima kao da su najstariji na svijetu, a šta bi onda trebali fratri i katolici u Baču? Samo nekoliko činjenica: 1092. godine je ugarsko-hrvatski kralj Ladislav I., poznat po nadimku Sveti (stvarno je proglašen svetim!) u Baču osnovao nadbiskupiju, kasnije ujedinjenu s kaločkom, a krajem 12. stoljeća podignut je samostan, kojim prvotno upravljaju templari, te služi i kao postaja i odmorište na hodočašćima vitezova u Svetu Zemlju, da bi ga početkom 14. stoljeća preuzeli franjevci. Gotička samostanska crkva je nakon osmanlijske okupacije pretvorena u džamiju i prozvana Sulejman-hanovom, s munarom nalih ćulahu (kapi) carigradskih bostandžija, kako to bilježi Evlija Čelebija. On opisuje i osmanlijske napade, navodeći kako se u crkvu i samostan zatvorilo i odatle se branilo nekoliko tisuća kršćana „sa svojim blagom i svojom čeljadi“. Borbe su vođene sedam dana, nekoliko tisuća osmanlijskih vojnika je, piše Čelebija, „ispustilo dušu“, ali su Osmanlije osmog dana nadvladali branitelje i zarobili nekoliko tisuća duša koje su odveli u roblje. O razdoblju kad je crkva bila džamija i danas svjedoči mihrabska niša u južnom zidu.

Ovdašnje katolike u to doba pastoriziraju bosanski franjevci, među kojima će se posebno istaknuti nesuđeni srijemski biskup fra Šimun Matković iz Olova, bliski suradnik fra Bartola Kašića, te fra Mijo Radnić, podrijetlom Dalmatinac, ali djelovanjem Bosanac, olovski gvardijan i kasniji tajnik i provincijal Bosne Srebrene. Godine 1699. u Bač će stići četiri fratra s nekoliko tisuća vjernika iz Gradovrha kod Tuzle, a bosanski fratri će pastorizirati ovo područje do 1766. godine. Iz Gradovrha će u Bač stići i danas nadaleko poznata slika na dasci čudotvorne Crne Gospe ili Gospe Radosne, izrađena 1684. ili 1685. godine.

Neću je vidjeti, kao ni brojne stare knjige, među kojima su najstarije čak iz 15. stoljeća, ni bogatu riznicu i ostalo vrijedno: svana je samostanska kula-zvonik zarobljena skelom, a sve hodnike, pune kamenih spomenika, oba dvorišta, refektorij i ostalo „zauzeli“ su radnici. Špartaju tamo-amo s cijevima, daskama, bušilicama i čekićima u rukama, ja im ponekad zasmetam, jer želim „upiti“ barem ono što se može u tim uvjetima. U hodniku i mali oltar zagrađen rešetkom, tu se nekad nalazila prva bolnica u ovom dijelu svijeta, koju je osnovao kaločki nadbiskup Ugrin, a spominje je 1234. godine i papa Grgur IX. Iz tog vremena su i freske na ostruganom zidu, a pod je, ispod razine hodnika, izrađen od glinenih kocki. Malo se nasmijem kad na vratima klauzure, prostora namijenjenog isključivo redovnicima, vidim natpis da je ženskim osobama ulaz najstrožije zabranjen :). U pomoćnim prostorijama staklene vitrine u celofanu, u njih će uskoro biti smješteni eksponati, na kamenom, bogato ukrašenom ulazu u refektorij urezana 1879., a po svim zidovima slike, na desetke ili možda čak stotine. Jedino je unutarnje dvorište pošteđeno nereda pa limuni i naranče u saksijama polako zriju, a cvijeće se gradi da se unutra, iza prašnjavih prozora, ne dešava baš ništa.

M.J. | Bljesak.info / Jedna od nedavno otkrivenih freski

Moglo bi se o samostanu još puno, ali to bi već, umjesto putopiščića, bila knjiga. Za kraj još samo jedno: gvardijan je ovdje nekad bio znameniti povjesničar i ideolog panslavizma, Dubrovčanin Mavro Orbini, možda i ovdje napisavši koju stranicu svog Kraljevstva Slavena. S tom mišlju i još jednim pogledom na utvrdu u daljini opraštam se od Bača, znajući da ću mu opet jednom doći u pohode.